Noetic Academy Danel - This is a work in progress. Please send corrections, suggestions and faceplates to: noeticacademydanel AT gmail.com

Roman Empire

Narodi Apeninskog poluotoka

Apeninski poluotok bio je naseljen različitim narodima: Samnićani, Oski, Umbri, Sabinjani, Latini…, a zajednički naziv bio im je Italici. Na sjeveru Italije bili su Kelti koje su Rimljani nazvali Galima, a na jugu i na Siciliji su se smjestili Grci. Taj prostor Rimljani su nazvali Magna Graecia, a njihov naziv Grci za Helene udomaćio se širom svijeta. Grčki utjecaj na rimsku kulturu bio je vrlo velik, a možda je najvažnije spomenuti da su Etruščani preko najstarije grčke kolonije u Italiji, Cumae naučili grčki alfabet i prenijeli ga dalje na Rimljane.
Slika 1: Zagrebačka lanena knjiga (Liber linteus Zagrabiensis) rukopis je s najdužim sačuvanim tekstom etruščanskog jezika. To je jedini preostali etruščanski tekst s književnim obilježjima i jedini očuvani primjerak lanene knjige iz staroga vijeka. Platno na kojem je tekst s oko 1130 riječi sačuvano je u pet naknadno izrezanih traka kojima je bila omotana egipatska mumija. Čuva se u Arheološkom muzeju u Zagrebu.
Zagrebačka lanena knjiga (Liber linteus Zagrabiensis) rukopis je s najdužim sačuvanim tekstom etruščanskog jezika. To je jedini preostali etruščanski tekst s književnim obilježjima i jedini očuvani primjerak lanene knjige iz staroga vijeka. Platno na kojem je tekst s oko 1130 riječi sačuvano je u pet naknadno izrezanih traka kojima je bila omotana egipatska mumija. Čuva se u Arheološkom muzeju u Zagrebu.

Politički i gospodarski najrazvijeniji narod bili su Etruščani, o čijem se podrijetlu jako malo zna. Neki izvori tvrde da su oni domicilni europski narod, dok prema Herodotu oni dolaze sa prostora Male Azije. U svakom slučaju oni se pojavljuju na tlu Italije oko 800.g.B.C., u regiji sjeverno od rijeke Tiber – današnja Toskana. Etrurija je bila urbana civilizacija sastavljena od dvanaest nezavisnih gradova – država. Na čelu svakog etrurskog polisa bio je lukumon, koji je više imao ulogu glavnog svećenika nego kralja, a konkretna politička moć bila je u rukama aristokratske oligarhije. U svrhu obrane od okolnih naroda, kao što su Kelti ili Grci, spomenutih dvanaest polisa formiralo je savez koji nazivamo Dodecapolis, a svake godine birao se jedan među etrurskim lukumonima, koji je imao ceremonijalnu ulogu poglavara etrurske federacije.

Slika 2: Bucchero keramika, vrlo atraktivan proizvod etrurske keramičarske manufakture. Posebnost ove vrste keramike je u završnom radu, kada se na prepečenoj glini, laštenjem dobivao metalni sjaj, pa je djelovalo kao da je u pitanju metalni, a ne keramički proizvod. I danas stari majstori na području Toscane proizvode ovakvu keramiku i skupo je prodaju turistima.
Bucchero keramika, vrlo atraktivan proizvod etrurske keramičarske manufakture. Posebnost ove vrste keramike je u završnom radu, kada se na prepečenoj glini, laštenjem dobivao metalni sjaj, pa je djelovalo kao da je u pitanju metalni, a ne keramički proizvod. I danas stari majstori na području Toscane proizvode ovakvu keramiku i skupo je prodaju turistima.
Nekoliko je razloga zašto su Etruščani ostali prilično zagonetni i što je znanje o njima relativno skučeno. Kada su Rimljani preuzeli kontrolu nad njihovim teritorijem, poništili su gotovo sve što su Etruščani izgradili, ostavivši nam samo njihove grobove za proučavanje. Najveći razlog je ipak, u nepoznavanju njihovog jezika, naime, etrurski alfabet nam je poznat, ali nismo u mogućnosti odgonetnuti njihov jezik, koji je zaboravljen i koji, vjerojatno, ne pripada indoeuropskoj skupini jezika. Loša okolnost leži u činjenici da nije pronađen ekvivalent "kamena iz Rosette" za etrurski jezik i pismo, a moderna kriptografija uspjela je dešifrirati svega oko 300 riječi etrurskog jezika.
Slika 4: Sarkofag etruščanskog bračnog para. Bliskost među njima zorno prikazuje jednakost u odnosima muškaraca i žena kod Etruščana. Prikazi ovakve bliskosti između muškaraca i žena bili su gotovo nemogući slijedećih, skoro 2.000 godina, sve do modernog vremena.
Sarkofag etruščanskog bračnog para. Bliskost među njima zorno prikazuje jednakost u odnosima muškaraca i žena kod Etruščana. Prikazi ovakve bliskosti između muškaraca i žena bili su gotovo nemogući slijedećih, skoro 2.000 godina, sve do modernog vremena.

Etrurske grobnice od kojih su najpoznatiji tumuli, ostali su nam najbolji pokazatelj njihove kulture i načina života. Etruščani su na rubnim dijelovima svojih polisa podizali nekropole ili gradove mrtvih, koji su se sastojali od mnoštva kupolastih tumula. Unutrašnjost tih grobnica bila je raskošno uređena, često s nekoliko prostorija i s bogatim zidnim slikarijama, koje prikazuju prizore iz svakodnevnog života što nam je od neprocjenjive važnosti za poznavanje etrurske civilizacije. Slikarije vrlo često prikazuju razne oblike zabava, kao što su banketi, plesanje i glazba, svi mogući oblici druženja muškaraca i žena, što nam, pak, predstavlja Etruščane kao sretne i bezbrižne ljude.

Nad grobovima, prema etrurskom običaju, održavale su se borbe pokojnikovih robova, čija krv prolivena po grobu treba osigurati pokojniku sretan život i na drugom svijetu. Na temelju tih borbi, Rimljani će kasnije organizirati svoju najatraktivniju i najpopularniju zabavu – gladijatorske borbe.

Ponajveća razlika Etruščana u odnosu na druge razvijenije civilizacije tog vremena, leži u položaju žena. Naime, i kod Grka i kasnije Rimljana, žene su imale jako malo (čitaj: nimalo) prava, od njih se nije očekivalo da se pojavljuju u javnosti, dužnost im je bila vezana uz kućne poslove i gotovo su u potpunosti bile ovisne o svojim muževima i očevima. Kod Etruščana žene su bile jednakopravni dio društva, a u javnom životu i na zabavama družile su se zajedno s muškarcima, što je npr. Grcima bilo nepojmljivo, pa su optuživali Etruščane za raskalašenost, jer kod Grka samo su prostitutke prisustvovale druženjima i banketima i svim ostalim javnim stvarima, koja su bila ekskluzivna muška okupljanja.

Etruščani su bili vrlo praznovjerni i uvjereni da oni nemaju načina utjecati na volju svojih bogova. Vjerovali su da jedino imaju mogućnost pratiti znakove koji otkrivaju namjere bogova, pa su zbog toga predskazivači volje bogova postali najvažniji svećenici. Najpoznatiji su bili svećenici – auguri, koji su predskazivali budućnost prema letu ptica, oblaka ili sijevanju munja, te svećenici – haruspici, koji su budućnost čitali iz unutarnjih organa životinja. Rimljani su od Etruščana naslijedili takve običaje koje su nazivali Disciplina Etrusca, a često su Rimljani koji drže do sebe slali svoje sinove u etrurske gradove da od tamošnjih eksperata naučavaju znanja o predskazivanju budućnosti i volje bogova.

Postanak grada Rima i doba kraljeva do 509 BC

Slika 3: Lučna gradska vrata iz etruščanskog grada Volterre. To je najstariji primjer lučnog nadvoja kod Etruščana, a takvu arhitektonsku tehniku preuzet će Rimljani, što će im omogućiti gradnju visokih objekata, posebno aquadukata.
Lučna gradska vrata iz etruščanskog grada Volterre. To je najstariji primjer lučnog nadvoja kod Etruščana, a takvu arhitektonsku tehniku preuzet će Rimljani, što će im omogućiti gradnju visokih objekata, posebno aquadukata.
Početak rimske povijesti prilično je zamršen, jer je teško razlučiti stvarne događaje od legendi i tradicija, pa se nekako ta dva načina isprepliću.

Slika 5: Etruščanska brončana skulptura rimske vučice, kojoj su u Renesansi dodani Romul i Rem. Prema legendi Romula i Rema je othranila vučica, a kasnije ih je pronašao pastir, čija žena (Acca Laurentia)  ih je odgojila. Zbog svađe oko mjesta gdje bi trebali utemeljiti novi grad, Romul je ubio Rema i postao prvi rimski kralj.
Etruščanska brončana skulptura rimske vučice, kojoj su u Renesansi dodani Romul i Rem. Prema legendi Romula i Rema je othranila vučica, a kasnije ih je pronašao pastir, čija žena (Acca Laurentia)  ih je odgojila. Zbog svađe oko mjesta gdje bi trebali utemeljiti novi grad, Romul je ubio Rema i postao prvi rimski kralj.

Prema legendi grad Rim osnovali su 753.g. B.C. braća Rem i Romul koji je bio i prvi rimski kralj, ali arheološka iskapanja pokazala su da je naseljenost na tom prostoru postojala i ranije, tj. italsko pleme Latina živjelo je na i u blizini sedam brežuljaka koji okružuju grad (Celij, Kapitolij, Palatin, Aventin, Kvirinal, Viminal, Eskvilin). Krajem VII st. B.C. kada su Rimom vladali Etrurci isušeno je močvarno područje ispod brežuljaka, a na tom mjestu izgrađen je Forum Romanum koji je zauvijek ostao centralni rimski trg.

Prema tradiciji prostor Foruma isušen je u doba kralja Tarkvinija Priska (Starijeg), izgradnjom kanala kojim je suvišna voda odvođena u Tiber. Kanal je poznat kao Cloaca Maxima, te je još uvijek u upotrebi, a sam svod kanala na ulazu u Tiber može se vidjeti i danas.

Prema rimskoj tradiciji, Rimom su vladala sedmorica kraljeva: Romul, Numa Pompilije, Tul Hostilije, Anko Marcije i posljednja tri etrurska kralja – Tarkvinije Prisk, Servije Tulije i Tarkvinije Superbo (Oholi).

U razdoblju vladavine kraljeva, kralj je u Rimu imao ulogu glavnog svećenika (pontifex maximus), vrhovnu sudsku vlast, a držao je i imperium, tj. zapovjedništvo nad vojskom. Simbol takve potpune vlasti bili su fasces – snop pruća s utaknutom sjekirom, što će kasnije preuzeti Rimljani, a puno kasnije i Mussolinijevi fašisti kao simbol svoje vlasti.

Najjaču ulogu u izboru kralja imao je Senat, kojeg su sačinjavali starješine rimskih rodova, a kasnije su članovi Senata postajali patriciji, tj. rimska zemljoposjednička aristokracija, koji su svoja prava temeljili na plemenitom podrijetlu.

Slika 6: Tzv. Servijev zid, kojega se gradnja pripisuje kralju Serviju Tuliju, ali vjerojatno pripada ranijem razdoblju. Zid je uokvirivao sedam rimskih brežuljaka i predstavljao obranu grada pred najezdom bilo kakvih osvajača. Kralju Serviju Tuliju tradicija pripisuje i uvođenje novčanog načina plaćanja, a prvi novac zvao se pecunia (pecus = stoka), jer je prije novca glavna odrednica vrijednosti bila stoka.
Tzv. Servijev zid, kojega se gradnja pripisuje kralju Serviju Tuliju, ali vjerojatno pripada ranijem razdoblju. Zid je uokvirivao sedam rimskih brežuljaka i predstavljao obranu grada pred najezdom bilo kakvih osvajača. Kralju Serviju Tuliju tradicija pripisuje i uvođenje novčanog načina plaćanja, a prvi novac zvao se pecunia (pecus = stoka), jer je prije novca glavna odrednica vrijednosti bila stoka.

U doba kralja Romula tradicija kaže da se znatno povećao broj stanovnika, jer je Romul dao azil (asylium) izbjeglicama i kriminalcima iz okolice. Kako se grad nakrcao odbjeglim robovima i kriminalcima, nastala je nužda za dovođenjem ženske populacije u Rim. Kako rijetko koja žena ima želju doći među takvo "muško cvijeće", Romul je pribjegao lukavstvu i organizirao vjerski festival na koji su pozvani susjedni Sabinjani, s preporukom da povedu svoje kćeri, sestre i žene … (ostatak priče znate).

Rimska tradicija također naglašava ulogu šestog kralja, Etruščanina Servija Tulija, koji je, navodno, podijelio rimsko stanovništvo na pet razreda prema bogatstvu (timokracija). Organizirana je nova skupština – comitia centuriata. Centurije su bile vojne jedinice koje su formirane na osnovi veličine imetka i vojnoj opremi koju je netko morao posjedovati. Glasovalo se po centurijama, od bogatih prema siromašnima. Kako su prva dva, najbogatija, razreda patricija činila 98 centurija, nakon njihovog glasanja već bi imali većinu, pa preostalih 95 centurija, siromašnijih, ne bi niti dobili priliku za glasanje. Time se zacementirala prevlast patricija nad ostatkom plebejskog stanovništva Rima.

Slika 7: Smrt Lukrecije. Legenda kaže da je da je do nemilog događaja došlo zbog sasvim obične prepirke između rimskih i etruščanskih vojnika u vojnom logoru prilikom opsjedanja nekog grada. Prepirali su se po pitanju kvaliteta svojih žena. Jedne noći odlučili su se za nenajavljeni posjet rimskim i etruščanskim ženama. Zatekli su etruščanske žene na vrlo razigranoj zabavi sa svojim mladim prijateljima. Nakon toga posjetili su u Rimu gospoju Lukreciju, koja je do duboko u noć, sa svojim vrijednim slugama, završavala nekakve krojačke poslove. Tarkvinijev sin Sekstije tada je postao ozbiljno ljubomoran, i odlučio se na silovanje Lukrecije. Lukrecija bi čak prije pristala na ubojstvo, kojim joj je Sekstije prijetio, ali on joj je još rekao da će ubiti i njenog slugu, a njihova gola tijela staviti jedno do drugoga kao dokaz njezine nevjernosti. Takvu sramotu ona nije mogla podnijeti …
Smrt Lukrecije. Legenda kaže da je da je do nemilog događaja došlo zbog sasvim obične prepirke između rimskih i etruščanskih vojnika u vojnom logoru prilikom opsjedanja nekog grada. Prepirali su se po pitanju kvaliteta svojih žena. Jedne noći odlučili su se za nenajavljeni posjet rimskim i etruščanskim ženama. Zatekli su etruščanske žene na vrlo razigranoj zabavi sa svojim mladim prijateljima. Nakon toga posjetili su u Rimu gospoju Lukreciju, koja je do duboko u noć, sa svojim vrijednim slugama, završavala nekakve krojačke poslove. Tarkvinijev sin Sekstije tada je postao ozbiljno ljubomoran, i odlučio se na silovanje Lukrecije. Lukrecija bi čak prije pristala na ubojstvo, kojim joj je Sekstije prijetio, ali on joj je još rekao da će ubiti i njenog slugu, a njihova gola tijela staviti jedno do drugoga kao dokaz njezine nevjernosti. Takvu sramotu ona nije mogla podnijeti …

Posljednji rimski kralj bio je također Etruščanin, Tarkvinije Oholi, za kojeg rimska tradicija kaže da je bio omražen među Rimljanima, a tu omraženost povećao je njegov sin Sekstije. Naime, Sekstiju je pomalo šumilo srce na sam pogled ili spomen poštovane rimske matrone Lukrecije. Jedne večeri ušuljao se u njene odaje i silovao je pod prijetnjom noža. Lukrecija nije mogla podnijeti tu sramotu, pa je – nakon što je ispričala ocu i mužu što se dogodilo – izvršila samoubojstvo. Njezin muž, Tarkvinije Kolatin i obiteljski prijatelj, Lucije Junije Brut donijeli su njeno tijelo na Forum i potakli Rimljane na pobunu protiv kralja Tarkvinija i etrurske vlasti. Kralj Tarkvinije se pokušao vratiti u grad, ali je shvatio da to neće ići lako, jer su mu gradska vrata bila zatvorena, a Rimljani su bili na zidinama i spremni braniti svoj grad. Tim događajem, 509.B.C. završava razdoblje kraljeva, a Rimljani će ustrojiti Republiku.

Prema tradiciji, Tarkvinije Oholi zatražio je pomoć od drugog etrurskog kralja, Larsa Porsene, koji je sa svojom vojskom krenuo na Rim, ali se toj vojsci junački suprotstavio Horacije Koklo sa svojom ekipom, koji je navodno uspio zaustaviti prijelaz Porseninih snaga preko mosta u Rim, dovoljno dugo da njegovi suborci sruše most, a sam Koklo spasio se skočivši u Tiber i plivajući se dočepao Rima.

Rimska tradicija zabilježila je još jednog velikog junaka obrane Republike. Gaj Mucije Scaevola odlučio je žrtvovati svoj život i izvršiti atentat na Larsa Porsenu, koji je sa svojim snagama bio u opsadi Rima. Obučen kao Etruščanin uvukao se u Porsenin kamp, ugledavši elegantno i raskošno obučenog muškarca u najluksuznijem šatoru bio je uvjeren da je to Porsena, te ga je, bez razmišljanja, probio nožem ravno u srce. Mucijino iznenađenje je bilo veliko kada ga je straža odvela pred Porsenu, a bijesni Porsena zaprijetio mu je da će ga baciti na lomaču. Mucije je tada, vrlo mirno položio svoju desnu ruku u vatru i pustio da mu šaka u potpunosti izgori (odatle i nadimak Scaevola = Ljevoruki), rekavši Porseni da ga slobodno može ubiti, ali da u Rimu postoji stotine mladića koji su spremni pokušati ovo što je on napravio. Porsena je shvatio poruku i poštedio život Muciju Scaevoli.

Rimsko društvo i politički sustav u doba Republike

Propašću etrurske kraljevske vlasti, 509.B.C. Rim postaje res publica (javna stvar) odnosno Republika, u kojoj o svemu ima odlučivati Senat i rimski narodSPQR (Senatus Populusque Romanus).

Ponovno je uzdignuta moć Senata, kao vrhovnog političkog i zakonodavnog tijela, koje je sastavljeno od 300 članova plemenitog, patricijskog podrijetla. Odluke Senata izvršavali su izabrani magistrati. Magistrature su bile sistem izbornih državnih funkcija, a sve su magistrature bile časne dužnosti, za koje se nije dobivala plaća, pa su ih logično, mogli obnašati samo oni imućni, dakle patriciji.

  • Konzuli - najviša magistratura i bili su nositelji izvršne vlasti. Birana su dvojica konzula (kolege) na jednu godinu te su se morali složiti oko svih postupaka, jer niti jedan nije smio nastupati samostalno.
Prvi konzuli Rimske Republike bili su već spomenuti Lucije Junije Brut i Tarkvinije Kolatin
  • Pontifex maximus – vrhovni svećenik
  • Kvestor – vodi brigu o državnoj blagajni i arhivu
  • Edili – nadziru javni red, normiraju utege na tržnici, kontroliraju vatrogasnu službu i nadziru gradsku čistoću
  • Cenzori – vršili su popise građana i procjenu njihova imetka, na osnovu čega se plaćao porez i dobivao status u vojsci
  • Pretori – ova dužnost je pripadala u novije magistrature, nakon što su patriciji i plebejci počeli raditi zajedno na novim zakonima. Imali su vrhovnu sudsku vlast i bili pomoćnici konzula, a u njihovoj odsutnosti upravljali su Rimom
Slika 8: Natpis na rimskom Forumu kojim se potvrđuje vladavina Senata i naroda rimskog.
Natpis na rimskom Forumu kojim se potvrđuje vladavina Senata i naroda rimskog.
Slika 9: Liktor. Liktori su bili službena pratnja magistrata i u rukama su nosili fasces, što simbolizira snagu zajedništva, jer jedan prut je slab, ali ako ih se spoji nekoliko onda su mnogo čvršći. Fasces je etrurska ostavština Rimu.
Liktor. Liktori su bili službena pratnja magistrata i u rukama su nosili fasces, što simbolizira snagu zajedništva, jer jedan prut je slab, ali ako ih se spoji nekoliko onda su mnogo čvršći. Fasces je etrurska ostavština Rimu.

Svaki pripadnik bogatijeg dijela stanovništva nadao se izboru za konzula, kao najviše magistrature, ali prije toga morao je Rimljanin odraditi sve niže magistrature, na kojima je skupljao iskustvo. Takav postupni napredak političke karijere jednog Rimljanina nazivao se cursus honorum.

U slučaju da se Rim nađe u izvanrednoj situaciji, Senat je imao mogućnost izbora diktatora koji dobiva neograničenu vlast na rok od šest mjeseci, a nakon toga mora odstupiti s vlasti.

Ideal Rimske Republike i željenog načina njenog funkcioniranja najbolje je oživotvoren u priči o Cincinatu. Cincinat je u V st.B.C. bio jedan od rimskih konzula, koji se nakon svog mandata posvetio svom imanju. Rim se uskoro našao u velikoj opasnosti od plemena Aequia i Volsca. Rim je u takvoj situaciji ponudio Cincinatu mandat diktatora ne bi li on, kao vrlo sposoban momak spasio Rim. Cincinata je takva vijest zatekla dok je orao svoje polje. Prema legendi Cincinat je ostavio svoj plug i prihvatio službu. Nakon petnaeset dana pobijedio je neprijatelja, vratio se na farmu i nastavio orati svoje polje. To je bio idealan Rimljanin, jednostavan i skroman, koji svoju patriotsku dužnost stavlja ispred osobnog interesa i bogatstva.

Rimsko društvo i politički sustav

Tradicionalni društveni poredak kod Rimljana je uspostavljen još u doba kraljeva, a dijelio je rimsko društvo na dva suprotstavljena tabora.

Patriciji (lat. pater – otac) – uzak krug rimskih građana koji je svoja politička prava temeljio na plemenitom podrijetlu i bogatstvu. Obnašali su sve visoke državne dužnosti i pokušavali zadržati politički monopol. Važnu ulogu u kontroli političkog života u Rimu imao je sistem klijenata ili patronaže, naime patron je bio čovjek dovoljno imućan i jakog političkog utjecaja, čime može zaštititi svoje klijente politički i materijalno. Klijent (siromašna osoba) je morao pratiti svog patrona u ratu i podržavati njega ili njegove favorite u političkim odlukama. Takav sistem omogućavao je imućnim ljudima stvaranje većeg broja klijenata, tzv. clientela, što mu je osiguravalo i političku moć.

Plebejci (lat. plebs – narod) – ogromna većina stanovništva, tj. svi slobodni ljudi neplemićkog podrijetla. Stalna je bila borba za veća politička prava koja patriciji nisu htjeli dopustiti plebejcima. Prvi politički uspjeh postigli su plebejci 494.g.B.C. kada su izvršili pritisak na patricije svojim povlačenjem na Sveto brdo (Aventin) – secesija, tada su dobili pravo na izbor pučkih tribuna koje bira plebejska skupštinacomitia tributa plebis (njezine odluke nazivaju se plebisciti), a oni su imali pravo veta na političke odluke i bili su "sancrosancti" (nepovredivi).

Plebejska borba za politička prava dovela je 450.g.B.C. do prvog kodificiranja i zapisivanja starih prava i običaja, tzv. Zakoni dvanaest ploča (Leges duodecim tabularum) koji su bili izloženi na Forumu. Zakone su popisivali decemviri, povjerenstvo od deset članova koji su tu godinu imali apsolutnu vlast u Rimu.

Slijedeći važan zakon za plebejce izdan je 445.g.B.C., tj. Lex Canuleia, kojim se omogućava ženidba između plebejaca i patricija, što je omogućilo bogatijim plebejcima (a obogatili su se zbog stjecanja novih posjeda nakon osvajanja cijele Italije) da zatraže ruku neke patricijske kćeri, a vremenom dovodi do miješanja staleža i stvaranja novog moćnog sloja – nobila (još su nazivani i senatorski stalež).

Sredinom IV st.B.C. prihvaćen je prijedlog zakona od strane dva plebejska tribuna, Gaja Licinija i Sekstija Lucija (tzv. zakon Licinijan-Sekstijan), prema kojem jedan od konzula uvijek mora biti plebejac; i da se mora ograničiti količina ager publicusa (državnog zemljišta) koju pojedinac može kupiti od države; te da se sve magistrature otvaraju i za plebejce.

Rimska ekspanzija na Apeninskom poluotoku

Tijekom uspostave svog oblika državne uprave, Rimljani su istovremeno širili svoje posjede na Apeninskom poluotoku. Iako su se oslobodili etruščanske dominacije i dalje je postojala opasnost od ponovnog sukoba s Etruščanima, a da bi se ojačali za takav razvoj događaja, Rimljani su formirali savezništvo sa svojim susjedima u dolini Lacija i utemeljili tzv. Latinsku ligu ( oko 493.B.C. ), u kojoj su ipak Rimljani imali prevlast. Uskoro je Latinska liga, točnije Rimljani pokorila ostale italske susjedne narode ( Oske, Sabinjane,.. ).
Slika 10: Pregled širenja rimske kontrole po Apeninskom poluotoku.
Pregled širenja rimske kontrole po Apeninskom poluotoku.

Sada su ojačani Rimljani mogli zadati konačan udarac Etruščanima, čije je posljednje čvrsto uporište bio grad Veje. Opsada grada trajala je gotovo deset godina ( 405 – 396 B.C. ) dok ga Rimljani nisu osvojili i razorili.

Gali su nekoliko mjeseci pljačkali po Rimu, a prije nego su otišli Rimljani su im morali platiti poveću količinu zlata. Rimljani su se pobunili da Gali koriste pretežak uteg, na što je njihov vođa na vagu stavio i svoj mač te rekao "Vae victis" (teško pobijeđenima). Legenda kaže da je samo  brdo Kapitolij i tamošnji hram Jupitera ostao netaknut od Gala, a za to su prema legendi zaslužne guske. Naime, kada su se Gali pokušali uspeti na Kapitolij, uzbunili su svete Junonine guske koje su svojim gakanjem probudile Rimsku stražu, koja je odbila galski napad.

Početno razdoblje ekspanzije Rima bilo je prekinuto velikom opasnošću koja je zaprijetila Rimu, naime oko 390. B.C. do Rima je prodrla velika horda pljačkaških Gala koji su do nogu potukli rimsku vojsku, a zatim popalili i opljačkali Rim, te poubijali mnoge senatore ( Guske spasile Rim! ). Nakon oporavka Rimljani su ponovno potisnuli Gale preko rijeke Po na sjeveru Italije. Galskim razaranjima po Rimu uništena je i sva dotadašnja rimska pisana povijest, pa je to jedan od glavnih razloga što su događaji iz rimske prošlosti do 390.B.C. vezani uz mitove i legende, a nakon toga postoji prava, dokumentirana povijest.

Na području istočno i južno od Rima boravio je narod Samnićana koji se ispriječio Rimljanima u širenju prema plodnoj Kampaniji, pa je izbio sukob u kojem su se Samnićanima pridružili i Gali. Na početku su Rimljani pretrpjeli nekoliko sramotnih poraza, a naročito poraz u Kaudinskom klancu, nakon kojeg su rimski vojnici morali proći kroz tzv. "sramotni jaram". Konzuli su prvi morali proći kroz taj jaram, a nakon njih i niži časnici, pa za njima ostali rimski legionari. Oko njih su bili naoružani Samnićani koji su ih vrijeđali i rugali im se, a mnogi rimski vojnici bili su ubijeni ako bi reagirali na te poruge. Događaji sa Galima i Samnićanima dokazuju tvrdnju kako " Rimljani mogu izgubiti pokoju bitku, ali na kraju dobivaju rat ", jer su početkom III st.B.C. dominirali Apeninskim poluotokom od rijeke Po na sjeveru do grčkih polisa na jugu.

Serija svađa ubrzo je uzrokovala rat između Rima i spomenutih grčkih polisa. Najbogatiji polis bio je Tarent, koji u pomoć protiv Rima poziva epirskog kralja Pira, koji je vodio dvije uspješne bitke protiv Rimljana 280.B.C. ( Pir je pozvao Rimljane na predaju, ali mu je Apije Klaudije odgovorio da "..Rim nikada ne pregovara ako je neprijatelj na rimskom teritoriju.." ), ali su mu gubici bili toliko veliki ( Pirova pobjeda ) da je morao odustati od daljnjeg ratovanja i vratiti se u Epir, a prije odlaska izrekao je proročansku misao: "… Kakvo bojno polje ostavljam Rimu i Kartagi…" Rimu je put za kontrolu juga Italije bio otvoren, i do 265.B.C. kontrolirali su cijelu Magna Graeciu.

Slika 11: Očuvana rimska cesta. Rimski inženjeri sagradili su dotad (ali i mnogo kasnije) nemjerljivu mrežu kvalitetnih cesta. Na vrhuncu Carstva ukupna dužina iznosit će preko 80.000 km. Stara izreka da 'sve ceste vode u Rim' nije mogla biti točnija. Prvobitna gradnja rimskih cesta bila je prije svega vezana uz potrebe lakoće kretanja rimske vojske. Prva i najpoznatija cesta bila je Via Appia, koja se osvajanjima prema jugu Apeninskog poluotoka protegla sve do Mesinskog tjesnaca. Osim vojnih potreba, ceste će s vremenom postati osnovica širenja rimske trgovine, kulture i politike u najudaljenije dijelove Carstva.
Očuvana rimska cesta. Rimski inženjeri sagradili su dotad (ali i mnogo kasnije) nemjerljivu mrežu kvalitetnih cesta. Na vrhuncu Carstva ukupna dužina iznosit će preko 80.000 km. Stara izreka da "sve ceste vode u Rim" nije mogla biti točnija. Prvobitna gradnja rimskih cesta bila je prije svega vezana uz potrebe lakoće kretanja rimske vojske. Prva i najpoznatija cesta bila je Via Appia, koja se osvajanjima prema jugu Apeninskog poluotoka protegla sve do Mesinskog tjesnaca. Osim vojnih potreba, ceste će s vremenom postati osnovica širenja rimske trgovine, kulture i politike u najudaljenije dijelove Carstva.

Rimska federacija

Rimski odnos prema pokorenim područjima pokazuje zavidnu političku vještinu rimskih političkih stratega. Umjesto uobičajene brutalnosti ili potpune okupacije, Rimljani su razvili sistem partnerskog odnosa prema pokorenim zajednicama, tj. organizirali su te zajednice uspostavljanjem nekoliko razina privilegija i dužnosti u odnosima s Rimom.

Stanovnicima nekoliko privilegiranih zajednica garantirano je pravo rimskog građanstva, tj. u svemu su bili izjednačeni s građanima Rima, što znači da su uživali zaštitu rimskog prava i mogli su obnašati sve državničke dužnosti. Takve zajednice nazivane su kolonije, a u velikom broju slučajeva one su bile novoosnovane gradske zajednice rimskih doseljenika, isluženih vojnika….

Članovi drugih, manje privilegiranih zajednica, koje su se nazivale municipiji imali su samo djelomična prava rimskog građanstva. Nisu mogli sudjelovati u političkim odlukama, tj. birati i biti birani, ali mogli su se ženiti sa Rimljanima (Rimljankama) i morali su na zahtjev popunjavati rimsku vojsku svojim jedinicama.

Najniži stupanj privilegiranosti dobili su saveznici (socii), koji dobivaju zaštitu Rima u slučaju napada neke treće strane i dužni su popunjavati rimske vojne jedinice, ali nemaju nikakva druga građanska prava.

Niti jedna od ovih grupa jedanput priključena Rimu nije mogla voditi vlastitu vanjsku politiku, ali postojala je mogućnost pomaka na ljestvici privilegija pa su se sve zajednice trudile zadovoljiti zahtjeve Rima ne bi li izborili što bolji položaj (divide et impera).

Ovakav federativni sistem omogućio je Rimljanima rješavanje problema kontroliranja sve većeg teritorija, a što je još važnije stvaranje lanca saveznika povećavao je brojno stanje rimske vojske u nadolazećoj dominaciji Mediteranom.


Ancient Rome


Ancient Italy

Whereas the ancient Greeks never achieved (even avoided achieving) an effective and enduring political unity, Rome succeeded in forging a single state incorporating all the cities and communities of Italy.

Italy and Greece both form mountainous peninsular and island extensions of Europe projecting into the Mediterranean Sea. Into these lands, during the second millennium B.C., came speakers of Indo-European languages ancestral respectively to Ancient Greek and the Italic languages of ancient Italy.

With the major exceptions of Etruscan and Greek, the peoples of Italy during early Roman times spoke languages, such as Oscan, Umbrian and Latin which shared a common descent within the Italic branch of the Indo-European language family. Cultural similarities reinforced a sense of a common Italic kinship, which made a unitary Italian state possible. Yet Rome's unification of Italy would prove a bloody and protracted process, completed well after Rome, with the aid of her Italian allies, had already achieved an overseas empire.

Leading poleis (city-states), such as Athens, Sparta and Thebes, contended with one another for primacy, and sought hegemony over smaller cities and less urbanized communities. These conflicts gave rise to alliances and confederations of poleis, which also formed in response to external threats such as that of the Persian Empire. Yet, in general, the citizen rolls of Greek cities never grew, as they did in Rome, by the inclusion of allied and defeated peoples.

Unlike the overseas colonizing activity of the Greeks, which created independent cities, Rome favoured founding of colonies within the Empire itself which, together with, network of roads, consolidated her military hold on the peninsular and accelerated the process of Romanization. The allies were obliged to assist Rome in her military campaigns. Even the spectacular successes of the Carthaginian general Hannibal, who had led his army over the Alps into Italy (218 B.C.), were unable to sufficiently disrupt Rome's confederacy. Hannibal's fifteen-year campaign in Italy ended in failure. The same Roman military machine which won an empire in Sicily, Sardinia and Spain from the Carthaginians, went on to conquer Greece and Carthage herself (146 B.C.). Rome's consolidation of military strength had been spectacularly successful, political consolidation would prove much more difficult to achieve.

Fulvius Flaccus, consul in 125 B.C., proposed granting Roman citizenship to all the Italian allies who desired it.

"The war was over, but at a terrible cost in human lives and suffering. . .Nevertheless the political unification of Italy was an immense step forward: Romans could now grow into a nation, and men learn to reconcile their local loyalties with a wider national citizenship. A man could now remain a loyal son of the town in which he was born and lived and yet enjoy the benefits of membership of a large sovereign state. Without destroying the extraordinarily varied individual pattern of life in the different parts of Rome, Rome now made it possible for all to belong to a single society, membership of which was guaranteed by the civitas Romana ['Roman citizenship' - Gn]. Within a few years all the city-states and tribal areas were organized as municipia with quattuorviri as magistrates: semi-Celtic settlements in the north, old and proud Etruscan cities, cities of Latium, the Greek cities of the South, and the wilder Bruttian tribesmen, all now found in Rome their communis patria ['common fatherland' - Gn.]. As Cicero said (de legibus, 2.2.5): 'ominibus municipalibus duas esse censeo patrias, unam naturae, alteram civitatis' ['I think all the communities have two homelands, one by birth and one by virtue of their Roman citizenship.' (translation: Gneisenau)]." - Scullard H. H., From the Gracchi to Nero -A History of Rome 133 B.C. to A.D. 68, 1959, p.70

In the fourth century Christianity, imported from Asia, would become the official religion of the Roman Empire. Christianity, a proxy religion of Jewry, inverted the exclusivistic values of Judaism and was partly a symptom and partly a cause of the erosion of Roman and Greek national consciousness. The national cause in ancient Rome was lost. When Rome finally fell, it was the Jews, not Romans or Greeks, who would survive with a viable political programme.

 

Roman Empire decline

Unlike Greek city-states, which excluded foreigners and subjected peoples from political participation, Rome from its beginning incorporated conquered peoples into its social and political system. Allies and subjects who adopted Roman ways were eventually granted Roman citizenship. During the principate, the seats in the Senate and even the imperial throne were occupied by persons from the Mediterranean realm outside Italy.

From the 14th Edition of the Encyclopaedia Britannica 'Rome' Vol 19 pp. 504-5 (1964):

During the last two centuries of the republic Rome, by introducing slaves and captives to perform the hard labour of Italy while the free population spent itself in war or lost itself in the provinces, had thoroughly changed the Italian stock. Had the change come gradually and had Rome received the newcomers into schools that might have trained them into a consistent tradition this introduction of a varied stock might perhaps have enriched the spirit of Rome. But this was not to be. Such an amalgam requires time to eliminate the products of incongruous physical mixture, to unify the peoples of a dozen languages until they can comprehend each other and effectually shape common ideals, to distil and throw off the hatred, servility and unsocial hostility to the community bred by years of suffering in slavery, and in a word to create a new people homogeneous enough to act together. The invasion was so rapid and the time so short that such a process of unification never completed itself at Rome. And when Rome, which was the heart of the empire, lost its rhythm and balance, when Rome no longer had a definite culture, a certain inspiration to impart to the provinces, when Rome's religion succumbed to the several mystical cults brought in by her slaves, when her moral standards yielded before a dozen incongruous traditions, and her literature lost itself in blind gropings after a bygone tradition of a freer day, the provincials in despair abandoned her guidance. M.P.Nilsson, in Hereditas (1921), 370

For today's reader, the grim lessons apply to the culture of decay spawned by multiculturalism. The writer suggests that the invasion of Rome by alien peoples might perhaps have enriched the spirit of Rome, if only the invasion had been less rapid. Discussion of the ensuing dysgenic effects, and scholarship critical of race-mixing are now proscribed by our Jewish academic censors.

In the Britannica 's 14th edition transforms into a purely class analysis in the Rome of the current 15th edition:

The Roman nobility, prohibited by law and by custom from investing in commerce or industry, profited from the economic distress of the peasantry by buying up large tracts of land in central and southern Italy. Slaves, whom Rome's wars in the Mediterranean made available in large numbers, were introduced into Italy as farm labourers and herdsmen, causing further dislocation among the free peasantry. In general, the Roman economy lagged well behind the political development of both city and empire.

This mis-education of can be traced in revisions to successive editions of the Encylopaedia Britannica and other standard reference works. The re- interpretation of Roman decline discussed above is clearly driven by ideology, not by newly discovered facts.

"Why are Jews so often caricatured and maligned by Greco-Roman writers?" asks Professor Lester L. Grabbe (University of Hull, England) in his 1992 work, Judaism from Cyrus to Hadrian. Remarkably for a contemporary academic, Grabbe is bold enough to seek the cause of "anti-Semitism" within Jewry itself:

"The general reason for anti-Judaism was that the Jews were themselves seen as intolerant and misanthropic. ..To the Greeks and Romans, the Jews demanded religious tolerance, then denied it to others." - Lester L. Grabbe. Judaism from Cyrus to Hadrian Vol.2, 1992, pp. 410-41 1

Greco-Roman counter-Judaism is a particular embarrassment to Jewry, as it stands apart from Christian anti-Jewish prejudice. In an article entitled "Anti-Judaism", former printings of the Encyclopaedia Britannica discussed an "Anti-Jewish feeling" in classical antiquity:

"This theme was taken up by a chorus of anti-Jewish writers in the Greco-Roman world, including the rhetorician Apollonius Molon, the rabble rouser, Apion of Alexandria, and even such outstanding Roman intellectuals as Cicero, Seneca and Tacitus. ..Juvenal actually attributed to Jews an unwavering hostility to the whole outside world." - Encyclopaedia Britannica, Anti-Judaism, 14th Edition, 1965 printing

Opposition by Alexandrian Greeks to the Jews of that city is particularly well-attested historically, and is explained in the article as primarily reflecting a rivalry for dominance between urban elites:

"Particularly in Alexandria, the commercial and cultural metropolis of the eastern Mediterranean, the ruling classes contested the claim of the local Jewish community, probably the largest in the world, to Alexandrian citizenship." - Encyclopaedia Britannica, Anti-Judaism, 14th Edition, 1965 printing

In contrast, Professor Grabbe's account of Alexandrian "anti-Judaism" tells another story:

"When Egypt was taken over by the Romans, however, the Jews favored the winning side... Therefore, the Jews were seen - rightly or wrongly - by the Greek citizens of Alexandria and elsewhere in Egypt to be on the side of the Romans and, conversely, the enemies of the Greek community. Then, when Jews began to agitate for Alexandrian citizenship or similar rights, smoldering resentment and hatred burst into full flame..." - Lester L. Grabbe. Judaism from Cyrus to Hadrian Vol.2, 1992, p. 41 1

Berenbaum thought it better that modern readers not know the opinions of eminent Greeks and Romans concerning his people. Where the Jew fails to convince, he strives to suppress.


Roman Erotic Token


Spintria

A spintria is a small bronze or brass Roman token, possibly for use in brothels.


Larger polyremes (Giant Flagships)

Antony and Cleopatra had many of the largest warships of greek antiquity in service at the battle of actium. They burned all of their own smaller ships. They lost the battle and much of the larger galleys fell out of service and the knowledge of how to build them was lost.

The Largest ship of Antiquity (in the west). So large that its dimensions are very well recorded and known. Even still some think it was a catamaran. It was called the Tessarakonteres.

This was apparently originally owned by the Thracians before being offered to the Egyptians of the time.

This thing was 20m wide and 70m long!

Some barge like ships were also built and were more like royal transport than anything else.


Aeneas

According to the mythology outlined by Virgil in the Aeneid, Romulus and Remus were both descendants of Aeneas through their mother Rhea Silvia, making Aeneas progenitor of the Roman people. Some early sources call him their father or grandfather,[2] but considering the commonly accepted dates of the fall of Troy (1184 BC) and the founding of Rome (753 BC), this seems unlikely. The Julian family of Rome, most notably Julius Cæsar and Augustus, traced their lineage to Ascanius and Aeneas, thus to the goddess Aphrodite. Through the Julians, the Palemonids also make this claim. The legendary kings of Britain also trace their family through a grandson of Aeneas, Brutus. http://en.wikipedia.org/wiki/Aeneas

Like many Germanic peoples, the Franks developed an origin story to connect themselves with peoples of antiquity. In the case of the Franks, these peoples were the Sicambri and the Trojans. An anonymous work of 727 called Liber Historiae Francorum states that following the fall of Troy, 12,000 Trojans led by chiefs Priam and Antenor moved to the Tanais (Don) river, settled in Pannonia near the Sea of Azov and founded a city called "Sicambria". In just two generations (Priam and his son Marcomer) from the fall of Troy (by modern scholars dated in the late Bronze Age) they arrive in the late fourth century at the Rhine. An earlier variation of this story can be read in Fredegar. In Fredegar's version an early king named Francio serves as namegiver for the Franks, just as Romulus has lent his name to Rome. http://en.wikipedia.org/wiki/Franks

 

Danites - Dinaric race


Emperor Augustus - Nikola Tesla


Goran Ivanišević - Emperor Augustus

For the Greeks and Romans, Celtic peoples were often stereotyped as wild red haired barbarians. While the Med. people were prosperous the Celtic tribes were living in caves, later on they improved to savagely launch attacks on the great empires of the med. - The Roman and the Byzantine.


Danites - Dardani


Anu - An


Romans shield


Roman Goddess, Venus Holding Moon's Crescent Symbol of Her Father Nannar


Roman ingot


<< Julio-Claudian dynasty Index Morlaques >>

This is a work in progress. Please send corrections, suggestions and faceplates to: noeticacademydanel AT gmail.com